2. 12. 2010.

Killer dream

I’m tired of all this feelings
For person A and B and C
So many feelings
But none left for me.

What can I do to stop this constant pain?
Is there any hope left?
Or everything is in vain?

I tried to drown it in the vine
But it laughed and said your mine
I tried to burn it in the Sun
But there was nothing to be done.

"Sleep may help“some whisper said
So, I slept and slept
until my pain was dead.

Oh, what a joy, what a relief
To feel so much free
Like an autumn’s falling leaf

Nothing to worry and no one on sight
Sleeping and dreaming
The dreams full of light.

                        written by me

Mračna kula...u mojoj verziji

Ne tako davno pitala sam se Ko još drži ispite vikendom? Odgovor je usledio brže nego što sam očekivala. Zbog velikog broja studenata apsolventski rokovi su počeli da se održavaju i subotom i nedeljom. Divota. Definitivno jedna od "prednosti" ovog posla. Ali, ne žalim se. Ako imaju ispiti, to znači da radi i fakultet, a to znači dobra Internet veza. Nije da sam neki freak koji ne može bez radnog mesta, ili se to sad zove workaholic?...hmmm...kako bilo, ali te nedelje moj net je kući radio sporo, sestri je trebalo nešto za magistarski i nas dve smo skoknule do kabineta na faksu.
Otišle smo oko podneva. Sve je vrvelo od studenata. Pretpostavljam da se polagao neki od "lakših" predmeta. Malo ćaskanja sa ponekim "srećnim" kolegom koji je držao ispit taj dan, malo traganja po netu i vreme je lagano teklo. Naravno tome treba dodati činjenicu da kad god sam sa svojom sestrom vreme postaje potpuno nebitan faktor. Jer Đina je druga polovina mene i što bi moj zet voleo da kaže Vas dve ste sasvim dovoljne jedna drugoj. Jednog dana ću verovatno tu izjavu dovesti pitanje, ali za sada se potpuno slažem. No, da se vratim na priču.
Jesen je već zakoračila u oktobar i u kabinetu je postajalo prohladno. Uključila sam klimu i vazduh se ubrzo zagrejao, a blaženi osećaj topline ponovo nas je preplavio.  Melodije Massimove Indije plovile su prostorijom i padale po nama stvarajući čudni osećaj mira. A vreme, vreme se iskradalo neprimetno, poput iskusnog lopova. Jednog trenutka je bilo tu, a već sledećeg, kada sam pogledala kroz prozor, grad je bio zaogrnut sumrakom. Oko šest sati popodne nebo je bilo tamno sivo. Kako bi neko voleo da kaže, prave miš boje.
Odjednom postajem svesna čudne tišine koja se spustila na fakultet. Ušunjala se poput neke neme aveti, protežući svoje hladne pipke hodnicima. Mislim da je vreme da krenemo, govorim sestri. Završavamo na brzinu započeta snimanja sa čudnim nemirom koji kucka na ivici svesti. Smešno, pa na fakultetu smo...suviše filmova, definitivno. Ipak, zašto od te misli pomalo zadrhtim? Pakujemo stvari, gasimo klimu i računare. Otvaram vrata.
Zatičemo ga tu, kako nemo stoji i gleda u nas...mrak. Kao kada bi iz jednog sveta prešli u drugi. U kabinetu je svetlost...i toplota...i muzika, očaravajuća muzika. U hodniku tama...i hladnoća...i tišina, zaglušujuća tišina. Ona tišina od koje vam zuji u ušima i sve što želite je da prestane.
Pogledi nam se sreću, razmenjujući neizgovorene reči, a onda se zasmejasmo. Ma daj, to je samo mrak. Hajde, čuvar je sigurno u holu. Dok prolazimo hodnikom, koraci odzvanjaju i poput bodeža usecaju u tišinu oko nas. Koz prozor u hodniku neko besomučno udara po staklu. Kiša. Divno. Setih se Đola i njegovih stihova :"Rešilo nebo da potopi svet...". Nema šanse da  bez kišobrana stignemo do kuće a da skroz ne budemo mokre. Đina odlučuje da zovne Mihaelu i Borisa da donesu kišobrane. Eh, kako je lepo biti dete. Jedva su dočekali da malo šljapkaju po baricama. Za njih je kiša avantura. Za mene je davno prestala da bude. 
Obuzeta takvim mislima, stižem sa Đinom do hola. Sad samo da pitam čoveka da nam otključa i napolju smo. Sa osećanjem olakšanja prilazim prostoriji za čuvare. Reči su već krenule da beže sa mojih usana kada se ukopah u mestu u svom svom zaprepašćenju. Mesto gde sedi čuvar...je prazno. Smiri se, smiri se, možda je negde izašao. U tom trenutku dolaze Mihaela i Boris, mali i slatki, sa šarenim kišobrančićima. Dva razdragana cvetića u mišijem sivilu oko nas. Stoje ispred vrata fakulteta sa osmehom i gledaju nas. Ne shvataju zašto ne izlazimo.

Odlazim do suterena u nadi da ću naći nekoga. Samo tišina, ništa više. Prilazim vratima gde su obično čistačice. Jedan duboki udisaj. Spuštam ruku na kvaku...zaključano. To je to, zaključane smo na fakultetu. A smejala sam se Đorđu, kada mu se isto desilo. Više ne deluje tako smešno. Sad već počinje da me hvata panika. Vraćam se do Đine. Ona objašnjava klincima da se vrate kući. Odlaze pognutih glavica.
Stojimo i nemo se gledamo. Šta uraditi dalje? Fakultet već postaje zlosutno tih, mračan i hladan. Prolaze minuti. Prvi sat. Đina pokušava da zovne nekoga ko bi imao ključ. Dok čekam, moja mašta izmiče kontroli i stvara čudne prizore oko mene. U zamku smo. Ukletom. Sa čudnim utvarama koje obitavaju u tami. Vrebaju iza ćoškova svojim prozirnim očima. Čekaju na pogrešan korak. Čekaju...na nas. Strah mili uz kičmu. Prekini sa tim, govorim sebi. Ipak, leđa nesvesno okrećem ka ulaznim vratima. U tom trenutku čujem Đinu kako kaže Dragan  dolazi za koji minut  da nam otključa. Neopisivo olakšanje.
Deset minuta kasnije mračni zamak ostaje iza nas...tih. Više mi ne smeta kiša, ni mišije nebo, ništa. Jedina misao je da odem što dalje, da pobegnem.
A što se tiče princeza u zaključanim kulama? Ne hvala, tu bajku od sada preskačem.

16. 11. 2010.

Zvezde, ponori i beskraji...

Daleko od toga da mogu prići Disu, ali iz nekog razloga volim da pišem o zvezdama, nekim dalekim očima, beskrajima i ponorima. Ne znam, verovatno bi neko ko se bavi psihologijom umeo to da protumači. Kako bilo, evo jedne pesmice o maloj, luckastoj zvezdi...

Zvezda

Daleko na nebu bila je ona,
Mala i lepa u velikom jatu.
Sjajna k'o biser i veselju sklona.
Bujna k'o trešnja u najlepšem cvatu.

Živela je tako kroz vekove davne,
Zadovoljna srećom što je stalno prati.
Ne brinući o rečima kobi tamne,
Da će zbog ljubavi njen život stati.

Ne, ta zvezda mala luckasta je bila
Nikakve kobi ona se ne boji.
O ljubavi ona nikad nije snila
Ali sudba poče dane da joj broji.

I večeri jedne prelepoga leta
Dok gledaše Zemlju daleku i nemu
Videla je oči iz tog drugog sveta
Kako posmatraju lepotu njenu

I ona što živi u večitom sjaju
Gledaše nemo u daleke oči
Približi se sada neizbežnom kraju
jer baci se njemu i u ponor skoči.

14. 11. 2010.

Priviđenje

Ovo je jedna pesmica na koju sam prilično davno naišla, pre nekih 8 godina. Neverovano je da svaki put kada je pročitam osetim istu jezu.

Iz "Decembarske noći"


Kada sam bio u đačkom dobu
zatvarah se u svoju sobu,
da bdijem sve do kasnog sata.
Kraj stola videh seda sa mnom
siroti dečak sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

Lik lep mu beše i bez sreće.
Pri svetlosti je slabe sveće
čitao redom moje knjige.
U naručje mi spusti čelo
i dočeka svanuće belo
sa blagim smeškom, prepun brige.

Kad petnaesto bi mi leto,
laganim hodom ja sam šeto
kroz šumu kojom grmlje cvata.
Pod stablo vidim seda sa mnom
mlad jedan čovek sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

Za put ga pitah prepun slutnja;
u jednoj ruci bi mu lutnja,
u drugoj bokor rujnih ruža.
On srete me ko prijatelja
i rukom što je od sveg belja
pokaza polje što se pruža.

U vreme kad nas ljubav jača
u sobi bejah sam, pun plača
zgog prve bede što nas hvata.
Uz kamin videh seda sa mnom
neznanac jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

On tužio je i kolebao;
jednom je rukom hteo nebo,
u drugoj mač je držo grubi.
Zbog moje boli on je plako,
al uzdah jedan pusti lako
a zatim se ko san izgubi.

Kad razbludnik sam bio pravi
ko zdravicu sam ja na slavi
vrč podigo sav od zlata.
Nasuprot videh seda sa mnom
poznanik jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

Pod plaštem su mu bile skrite
crnog ruha bedne rite,
na glavi mirta koja svenu.
Lomnom je rukom moju hteo,
i vrč mi, kad je njegov sreo
u ruci puče u tom trenu.

Godinu posle, noćnim sjajem,
ja klečao sam pred ležajem
mrtvome ocu oko vrata.
Kraj uzglavlja je seo sa mnom
sirotan jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

Oči mu behu suza pune
a trnov venac mesto krune,
ko anđeli od bolne žudi;
na tle mu beše pala lira,
dok krvava ga boja spira
a mač zariven usred grudi.

Još uvek dobro pamtim sve to,
da ja sam njega stalno sreto
u mog života svakom trenu.
Jer priviđenju tom sam nemom,
anđeo bi li ili demon,
svud svud prijateljsku gledo senu.

Svud gde sam spušto, duž putanja,
međ ruke čelo koje sanja,
ko ženu dok me suze guše;
svuda gde ja sam, kao janje
što vunu gubi kroz to granje
slutio rasip svoje duše:

Svud gde sam hteo ležaj prostrt,
svud gde sam hteo poći po smrt,
svud gde sam pado usred blata,
putom je mojim stizao sa mnom
očajnik jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata...

Ko si stvarno, mladosti moje rano,
putniče krepki napred vođen?
Reci zašto srećem te neprestano
dok sediš u tami kad prođem?
Ko si stvarno, samotni noćni svate,
istrajni gostu mojih rana?
Zašto me svetom tvoje noge prate?
Ko ti si stvarno, to ti si, moj brate,
što dođeš tek za plačnih dana?

Priviđenje:

Ni Bog ja nisam niti Đavo,
i ti mi dade ime pravo
kad bratom si me nazvao svojim:
kud kreneš, ja ću kao sena
da do poslednjeg idem trena,
da i na tvome grobu stojim.

Nebo mi otkri srce tvoje
kad osetiš sve nespokoje
mirno mi dođi dok se noća.
Uvek kraj tvojih biću nogu,
al ruku da ti dam ne mogu,
prijatelju ja sam samoća.

                               Alfred De Misi

27. 10. 2010.

Vreme i njegov ubica


Dvoumim se da li sledeću priču treba ispričati, ili je treba zauvek zaboraviti, tako da nestane. Kao i njeni akteri. Kao da nikada nisu ni postojali. Jedan Taj i jedna Ta, u gradu Tom I Tom i jedno Vreme. Ako ih zaboravim, oni će nastaviti svoje sitne živote nesvesni da su ikada mogli biti deo jedne priče. Ali da li zaboraviti Vreme od nekih mesec dana?

Kratko je to Vreme, naspram svake večnosti. Kratko. A opet, bilo je to lepo Vreme. Rodilo se u trenutku kada je leto već uveliko otpozdravljalo svojim vrelim rukama do sledećeg viđenja. Imalo je lepe riđe lokne rane jeseni i oči boje mastila. Gotovo crne. Boje tamnog neba kakvo je bilo one večeri kada je Vreme rođeno. Bilo je melanholije u tim krupnim očima, koja se nije mogla sakriti. I videlo se da će nestalno živeti, jer je njegovim venama tekla reka jednog grada. Da, Panta Rei. Nemirno drago Vreme. Srljalo je u propast od trenutka kada je otvorilo svoje lepe tamne oke. Vatrom poljubljeno. Ali najvrelije vatre najbrže sagore.


I da li onda takvo Vreme treba da nestane, da se razveje vetrom kasne jeseni, da ga speru hladne novembarske kiše? Ako se nešto nekada rodilo, ako je zaslužilo da ugleda ovaj svet, ko sam ja da odlučim da ga zaboravim i još jednom ubijem. Da, kažem još jednom, jer već sam ga jednom ubila. O, bilo je to čisto ubistvo, nema sumnje. Milosrdno čak, neki bi rekli. Kao kada bi teškom bolesniku, zarili najoštriji noš ispod rebara, pravo u srce. Nema daljeg mučenja, nema bola. Čisto, jednostavno i vrlo efektno. Jednim potezom noža ubijeno je Vreme od mesec dana.

A moglo je da živi. Da, moglo je. Poput bogalja. Poput viteza koji izgubi desnicu kojom je držao mač. I da ga to stalno podseća da je bogalj Vreme. Da mu nanosi bol. Da noćima sanja svoju dragu šaku, prste kako drže mač. I da se svakog jutra budi sa suzama i proklinje dan kada je svoju šaku izgubilo. Moglo je tako da živi, u mukama, do kraja svog postojanja. Uvek sa čežnjom, uvek sa mržnjom prema onima koji su mu to učinili. A bili su to jedan Taj i jedna Ta u gradu Tom i TomRoditelji. Ne. Zlikovci koji su se Vremenom poigrali. Grubo poigrali, naivnim dragim Vremenom sa riđim loknama jeseni i očima boje mastila. Nisu ga zaštitili, nisu ga upozorili šta se dešava kad se žudnjom igraš. Nije ih bilo briga. Obogaljili su ga. Obeščastili. Trebalo je da budu bolji džedaji, da ga zaštite. Od sebe samih. Ali njima će neko drugi suditi. Ja sam presudila Vremenu. Jednim čistim potezom noža. U trenutku kada je izgubilo svoju desnicu, izgubilo je i svoj život. Nisam mu dopustila da oseti žal za izgubljenom šakom, nisam mu dopustila da bude kukavica i pristane na takav obogaljeni život. Nisam mu dopustila... Oči su mi bile pune suza, srce je ludački tuklo, ali ruka nije zadrhtala. Nije bilo agonije. Samo kraj.

Ali to samo znači da je Vreme mrtvo, ne i da nikada nije živelo. I opet ostaje ono isto pitanje, da li ga zaboraviti? Jer jedino tada će biti potpuno, zauvek, nepovratno mrtvo. Ni jedne priče o njemu neće biti. Ni jedna pesma neće ga opevati, čak ni jedan jedini stih. Dvoumim se. Zbog čega, pitate se? Pa, kažu da se ubica uvek poseče na svoje sečivo. Tako barem forenzičari tvrde. U knjigama o starim vremenima ne piše tako. Da li su tada imali bolje mačeve i noževe ili su jednostavno bili spretniji to ne znam. Međutim, ono što znam je da ako ovu priču ispričam, ako iz svog sećanja prizovem sve dane nesretnog dragog Vremena, biće kao da sam ubijajući njega, posekla i sebe. I ta rana će stalno biti živa, i stalno će mi nanositi bol. Svaki redak teksta sevaće poput munja kroz noć. I u tom bljesku slike mrtvog Vremena poput crnih vrana zaletaće se na mene, na moje misli, da svojim oštrim kandžama otkidaju i ono malo mira što je u meni ostalo. Sve dok me potpuno ne izlude. Shvatate li sada moju dilemu? Biti krajnji i surovi, nemilosrdni ubojica koji će zauvek zatrti postojanje Vremena sa riđim loknama jeseni i očima boje mastila, ili biti ubojica ludilom slomljen koji će samo prizivati nešto čega više nema? Utvaru, kroz čije vene je nekada tekla reka jednog grada.

Večnost mrzovljno pravi svoje trome korake džina, potpuno nesvesna mene i moje dileme. A utvara? Gotovo potpuno providna, sedi kraj mojih nogu, gleda me svojim krupnim očima boje mastila i pita Šta ćeš učiniti?

26. 10. 2010.

NAPOSLETKU

Mogla bih tražiti neke bolje reči, mogla bih...ali ove su rekle sve .


Naposletku, ti si dobro znala ko sam ja
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljen ne hvata.
Zalud izgužvana svila

To je tako,
ne pravi od tuge nauku,
mani svetlo na sledećem bregu.
Okopniće moj otisak
na tvom jastuku, još kako,
kao jezuška u snegu.

Razbiću gitaru,
crn je mrak ispunjava.
Odavno se svoje pesme bojim.
Pomera u meni neke gene Dunava,
pa ja tečem i kad stojim.

Ali opet, da l' bi ikad
bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš
ne umem novce brojati
i da je ništa sve što nudim.

Naposletku, ti si navek
znala da sam svirac,
brošić što se teško pribada.
Da me može oduvati najblaži Nemirac.
Da ću u po reči stati,
da se neću osvrtati...


Nikada

Ređaš po vitrini fini porculanski svet
al' ja sam figurica bez žiga
pazi to je bajka što ti pada
na pamet
Fali ti baš ovaj cigan?


Ne dušo...

Tek u jesen otkriju se
boje krošanja.
Sve su slične u leto zeleno.
Naposletku ti si dobro
znala ko sam ja.
Čemu suze lepa ženo?

Draga moja, ti si navek
znala da sam pajac.
Moj je šešir šatra pomična,
usne tice-rugalice,
a u oku tajac.
Da sam kaput sa dva lica,
da sam Gospo'n propalica
obična.



Naposletku, ti si navek
znala da sam svirac,
Da je nebo moja livada.

Da me može oduvati najblaži Nemirac.
Da ću u po reči stati,
da se neću osvrtati...
Nikada

Da ću u po reči stati
Da se neću osvrtati...

19. 10. 2010.

Pitanje

Oduvek sam čeznula za nekim drugim ranijim svetom u kome nije bilo ovakve gužve, ludila, stalne jurnjave za nečim novim, boljim, bržim. Ne stigneš ni da trepneš a već se svet oko tebe promenio za 180 stepeni. Danas su ljudi dostupni svima...osim samima sebi. Negde sam skoro pročitala rečenicu koja je glasila: "Tolika je gužva, da više ni svoje misli ne čujem, već mi trebaju titlovi". Srećom, uvek sam imala dobru maštu, i lako je koristila za svoj beg od ovako, pa da kažem, surove stvarnosti.

Dok sam bila u Beogradu, često sam odlazila na Kalemegdan i tamo, za razliku od mnogih volela da tražim pusta mesta na koja Beograđani nisu voleli toliko da zalaze. Tu bih se smestila na neki  stogodišnji kamen tvrđave, isključila sve zvuke oko sebe i zamišljala...da su vekovi ranije, da je tvrđava nova i lepa. Gledala u zelenilo i u reku i zamišljala tadašnje ljude kako polako koračaju tom istom tvrđavom...

Takvi izleti su mi vremenom prešli u naviku. Kada god bih bila pod stresom od velikog i užurbanog grada, odlazila bih na svoje omiljeno mirno mestašce i tamo uživala u tišini, u prirodi...u svemu onome što polako ali sigurno nestaje. Tamo bih čula svoje misli, pustila ih da lete poput ptica koje kruže Kalemegdanom. Negde u to vreme je i nastala ova pesma.


Pitanje
U jedno mirno, sumorno veče
dok slušam reku kako teče,
mislim o danaima nekada davno
i gledam u nebo što ih skrivaše tamno.

I šta li sam bila u prošlom životu?
Zašto me misli o tome muče?
Da li sam imala mudrost ili lepotu?
Zašto me želja natrag vuče?

Srce se kida, duša se lomi
Nazad, nazad čujem u glavi
Koja to sila stalno me goni?
I zašto ovaj svet me davi?

Odmoriti pogled na širokom polju
Pronaći zemlju lepšu i bolju
Jesam li ratar il' ratnik bila?
Zverka il' ptica širokih krila?

















Ko će mi reći ima li spasa?
Mogu li ponovo u vremena stara?
Gledam u nebo i molim bez glasa
Onog što se o svemu stara.

Pitanja lete, zbrka u glavi
Ali se odgovor ne javi pravi
I samo čekanje beskrajno dugo
O sudbo strašna o mrska tugo

17. 10. 2010.

Sećanje na Arija


Prošlo je 16 godina od kako moga Arija nema. Moj prvi pas. Moj dragi pas. Engleski seter, najlepših braon ušiju i najslađe pegave njuškice. Imala sam 10 godina kada sam ga dobila na poklon. Malo belo stvorenje kraj koga sam 4 godine bila najsrećnije dete, ako ne u gradu, onda makar u našoj ulici. Kako se daleko čine te godine. Imala sam 14 a moj Ari 4 kada smo se rastali. Zauvek. Moje lepe braon oke, kako sam ih samo volela. I sada zaplačem, posle toliko vremena.

Sledeća priča napisana je 10.10.1997. godine. Bio je to pismeni rad iz srpskog jezika. Danas sam ga našla i odlučila da prepišem. Kao ponovno sećanje na mog dragog prijatelja. I možda nisam do kraja odgovorila na temu, kako mi je napisala profesorka, i zbog toga dobila 4. Ali imala sam 17 godina i na taj papir prenela sam sva svoja osećanja. Priču nisam prepravljala, ostavila sam je baš onakvu kakva je tada napisana, prava dečija priča, ispričana nespretnim rečenicama onako kao se samo pišu radovi kada imaš 45 minuta na raspolaganju. Ali želela sam da je prenesem na ovaj blog baš takvu, naivnu i tužnu.

Dragi Ari, ovo je za tebe.

"To je život. Počinjati ponovo onda kada je sve izgubljeno." Kronin

To je život. Počinjati ponovo onda kada je sve izgubljeno. Zatvorila sam knjigu od bola koji sam u tom trenutku osetila. Nisam želela da se setim, ali su sećanja ipak navirala kao bujica i rušila sve moje brane. A onda slike: tatino tužno lice, mamine uplakane oči...i on, toliko voljeni, najdraži, zauvek izgubljeni...Ne, ne želim da osetim tu bol, tu istu tugu...ali osećam je i to veoma jako. Moje ruke traže sliku, nalaze je i ja je gledam, upijam očima, pritiskam je na grudi. Prstima dodirujem staklo, ali kao da osećam njegovu glavu i njegov pogled na sebi...a on je otišao, ugasio se njegov život i sa sobom poneo i deo moga bića.
Jesen je, trinaesti oktobar 1994. Napolju je hladno i na sve strane se oseća kao da priroda umire. Tog dana, pre skoro tri godine, vraćala sam se iz škole i ne sluteći šta me kod kuće čeka. Ispred dvorišta ugledala sam tatu i moje srce je stalo. Znala sam, i pre nego štoje išta progovorio, da se desilo nešto strašno. On je ćutao, ali njegove oči su govorile. Nisam ih razumela šta pričaju. A onda je progovorio tata. Njegov glas je drhtao dok mi je pričao: "Maki, otrovali su Akicu..." A onda se sve zaustavilo, nije više postojalo vreme ni prostor. Za mene, sve je stalo. Tata je još pričao, ali ja ga nisam čula. Tražila sam njega, želela da čujem njegov lavež, da vidim njegove drage oči...ali njega nije bilo. Sišla sam u garažu i videla mamu kako plače i tu pored nje mog Arija. Ležao je mirno kao da spava. Pritrčala sam i počela da plačem: "Akice, probudi se, nemoj da me plašiš, 'ajde Aki možeš ti to, pogledaj svoju Maju, nemoj me ostaviti, nemoj da ideš, vrati se." Ali on me nije čuo, samo je mirno ležao, i njegovo telo još je bilo toplo, ali ja sam osetila da više nije tu. Mama me je odvela do sobe iako sam se protivila i govorila: "Želim da budem kraj njega, neću da ga ostavim." Počela sam još jače da plačem a moje srce kao da je prepuklo, rana na njemu bila je prevelika. Ne znam koliko je sati prošlo, ali znam da je posle došla moja komšinica i rekla da je bolje da malo izađemo da se smirim. Otišle smo na piće i razgovarale o nevažnim stvarima. Na trenutke sam zaboravljala šta se upravo desilo ali se u moju svest isto toliko vraćala slika tog dragog bića koje me je napustilo. A onda, u povratku, iz jednog butika čula sam pesmu od Kneza "Samo da si tu barem malo, samo da si tu vrijeme bi stalo. Samo da si tu da čujem te otkucaje srca od meda..." Bilo je strašno, mislila sam da neću preživeti.
Kad je palo veče otišli smo, mama i ja, na jedno mesto kraj Morave, na Arijevo najdraže mesto i tu smo ga sahranile pored jednog malog oraha koji će uvek podsećati da tu leži on, moj najbolji drug, verni pratilac. I opet sam zaplakala a moje srce nije želelo da prihvati činjenicu da je to poslednji put da ga vidim.
I prošli su dani i meseci i godine. U početku sam ga sanjala svake noći i svaki put mislila da je to stvarnost i da sam samo sanjala da su ga otrovali, ali onda bih se budila i surova realnost ranjavala mi je srce. U početku nisam razumela smisao svojih snova, ali posle sam shvatila. Iako nijie prisutan fizički, on je ipak tu, živi sa mnom, posmatra me i ja još uvek osećam njegovu ljubav. Napisala sam mu čak i pesmu da bih se bar na neki način odužila za to što me nije ostavio. Iako je mogao da ode, on to nije učinio, njegov duh je uvek prisutan.
Za tri dana biće tri godine kako je uginuo, a ja ću otići na njegov grob i pročitati mu pesmu i znam da će mu se svideti.
Poslednji stihovi glase:
"Meni ostaju uspomene i snovi dragi
u njima ja nalazim trenutke sreće
u njima me vole pogledi blagi
i znam da njega ništa odneti neće."

Neću te zaboraviti dragi prijatelju.

13. 10. 2010.

Adekvatna knjiga za adekvatan povod

Kao i većinu puta do sada, i ova sednica Naučno nastavnog veća je obaćavala "neverovatan provod". Već par puta sam se "kanila" da ponesem neko "lako" štivo za čitanje, jer od materijala za sednicu većinom počne da me boli glava. Od rečenica koje je teško protumačiti, tačaka koje se ubacuju i uklanjaju na samoj sednici. Računam, nikome ne odmažem, a korist od nas asistenata svodi se na kvorumske cifre..barem za sada. I tako konačno ponesoh knjigu Oluja mačeva, drugi deo čuvenog serijala Pesma leda i vatre pisca Dž. R. R. Martina. Neverovatna epska fantastika, puna uzbudljivih događaja, sukoba, ljubavi, seksa, ubistava, izdajstava i svih onih pomalo ( i malo više) morbidnih stvari koje tako volim u Martinovim knjigama.

Jedan od kolega je inače danas slavio rođendan i izjasnio se da ga više ne oslovljavaju sa Mladi gospodine. Na to sam se ja nadovezala da smo sličnog godišta ali da meni umnjaci odbijaju da porastu (tj. nema ih ni u najavi) i da ću zato ostati večito dete. I vrlo sam ponosna na takav razvoj događaja. Kako kaže Mika Antić: "Da bi se poraslo, treba odrasti do deteta". Digresije su mi, kao još nekome koga znam, specijalnost :D

Vadim knjigu iz tašne, a profesorka preko puta mene već oduševljaeno pita koji je naslov. Međutim, oduševljenje vrlo brzo splašnjava kada čuje da je u pitanju Epska fantastika. Izraz lica je bio kao da sam rekla da čitam, hm, pa ne znam ni ja šta. Knjige za decu od 7-8 godina. A samo kad bi znala o čemu sve Martin piše :D

Uglavnom, kolega do mene (slavljenik) daje sledeći, fenomenalni komentar: "Pa nije ni čudo što ti umnjaci ne rastu. Od takvih knjiga, mogu samo očnjaci da ti porastu." Odavno nisam čula bolji komentar. Vrhunski!! Smejali smo se čitav minut...

Sednica je počela, ja ispod stola čitam Oluju, povremeno bacajući ozbiljan pogled, malo na levo, malo na desno. Klimam glavom, dižem ruku da se slažem...sve po PS-u što bi naši stari rekli. Knjiga mi sve više zaokuplja pažnju, bitna rasprava je u toku...kako je vitez kraljeve garde ubio samog kralja. Motivi, argumenti, protivargumenti....uhhhh....uzbudljivo. Gubim kontakt sa stvarnošću. Duhom sam u Westerosu, telom u...232. Vreme za mene više nema značaja.

Dižem pogled posle xx vremena i odjednom osetim da se atmosfera promenila. Oseća se neka čudna napetost. Glasovi su postali viši, reči oštrije. Čak ima i poneka pritajena psovka, izrečena sebi u bradu. Hm, da nisam sve umislila? Ova knjiga čudno počinje da utiče na mene. Vratim Oluju u tašnu i duhom i telom se vratim u salu 232. A tamo...opet...oluja, u pravom smislu reči. Srećom što su mačevi odavno izašli iz mode inače bi, čini mi se, zaista bilo svega.

Tako da sam počela da razmišljam o čudnoj simbolici. Čitala sam Oluju i bila je oluja. Možda je samo slučajnost, ali ipak...

Ostaje pitanje: Šta li će se desiti kada donesem sledeći deo knjige Gozba za vrane?!? I da li da se usudim da svoju teoriju proverim :D

DEMON


U svetu tame izlaz tražim,
kroz šumu trčim, po trnju gazim.
Od ruku mojih mesec je krvav, od gorkih suza nebo je crno.
I mrtve zvezde padaju po zemlji na kojoj ne niče dobro zrno.

Od umora padam, na zemlji klečim
znojavog čela u tebe gledam sve je to igra kažeš bez reči. Znam da želiš da se predam.

Gledam te nemo jer reči mi uze

Pa sklapam oči da ne vidiš bol
u srcu što gori
i ljubav iz koje mržnju stvori.
Demonu strašni ti nećeš videti moje suze

ni čuti reči zbog kojih me stvori.

12. 10. 2010.

NEMIR

S mačem u ruci, s nemirom u duši
sećiću vetar i nebo što me guši.

Oblaci gusti nestaće poput morske pene,
a zvezde neme i daleke
gledaće ponovo u moje zene.

A kad spustim mač,
kad uspavam nemir
znaću da ponovo položim ruke
na umornu zemlju,
da okrenem lice ka hladnoj kiši
koja će sprati sve moje muke.

I samo tada u večnosti trenu
zastaće srce da predahne malo,
da oseti radost za koju je znalo,
a onda ponovo nek borbe krenu.

11. 3. 2010.

Koncert za 8. mart


Za razliku od pređašnjih proslava 8. marta, kada se većinom sve svodilo na formalno čestitanje, ove godine moja draga sestra nas je častila divnim koncertom Massima Savića. Moram priznati da do sada nisam slušala dotičnog pevača uživo i da mi je zaista žao zbog toga.

Evo jedne od zaista divnih pesamna koju je pevao a koja se nalazi na poslednjem albumu: Sunce se ponovo rađa



Zaista lep Massimov sajt možete pogledati na sledećem linku: http://www.massimo.hr/