20. 2. 2011.

Odsustvo reči


Verovao ili ne, dragi moj druže ovo pismo ti pišem. A rekla sam sebi da ti neću ni jednu jedinu reč uputiti više. Rekla, odlučila, čvrsto se zaklela, usne stisnula, oči sklopila, ruke sebi svezala....i poklekla. Jer  u ovom trenu moje usne šapuću a oči prate dok prsti mi lete da skrivene reči uhvate. Kada se pojave na ivici usana da ih  u ove retke utkaju. I ja ti pišem, spram svih izgleda i svih nadanja, svih svojih zakletvi. Uprkos sebi...i tebi. Ja ti pišem...pobednik i poraženi...suviše slaba da prekinem i suviše jaka da poreknem...
A nije oduvek bilo tako. Ne. Nekada smo razmenjivali reči, igrali se njima. Iz svojih misli puštali ih lako, poput bezbrižnih leptira dahom sa dlana poslatih. I uvek sam znala da ćeš moje reči pročitati, u mislima čuti.  Uz sebe priviti. Da ćeš im se smejati, iznova  ih pogledom milovati. U bojama nežnih krila pravo značenje naći, u njihovoj raznobojnosti moju dušu spoznati. I što sam ih više slala, više se njih rađalo. Na svake dve, tri oslobođene, izgovorene, otkucane reči, činilo mi se, još hiljadu njih bi uzletelo. Svetovi su se u njima rađali...

I tvoje reči su bile takve. Radovala sam im se poput malog deteta. Cvetove za njih spremila, i niti nežnosti u latice utkala. Da mogu da tu slete, naprave sebi dom i nikada ne odu. Da ih svakoga dana milujem, iznova čitam, pogledima ljubim. Da mi je neko rekao kolika je snaga napisane reči, da ovo nisam doživela, nikad mu ne bih verovala. Prstima prelazim preko tipki tastature i razmišljam. Kako je moguće da tako budem opčinjena? Rečima nekim, dragim a opet tako dalekim?
Onda je odjednom sve stalo. Da li su moje reči rekle previše? Jesu li te uplašile? Umesto leptirića, da li si aveti neke video? Ne znam...jer tvojih reči više nema. Samo tišina sa druge strane, smeje mi se u lice. Nemiri, pitanja, brige, sve muke koje sa neizvesnoću dolaze. Sa saznanjem da si nemoćan da nešto promeniš.  
Dani prolaze a ja još uvek ne znam šta je sa tobom. Do koje zvezde si stigao? Koliko svetova upoznao? Samo ćutanje, samo tišina. Svoje reči, dobro si skrio. Do mene ne dopiru. Cvetići za njih tužno venu. Ružan je to prizor. Samoća tu leži. Ušuškana u nežne niti koje sam splela, baškari se, proteže, uživa. Jer tvojih reči nema. Možda su pronašle put do nekog drugog doma. Nečija duša nežno ih uz svoja nedra svija. Možda...Ali čak i da je tako, ja bih volela to da znam. Jer sve je bolje od tišine, od odsustva reči.
I nakon svega ljutnja, kao poslednji vid potpune nemoći. Besmislena osveta koja samo naizgled  pruža zadovoljstvo da i drugoga povrediš. Odlučila sam zato da i ja svoje reči zadržim. Razmena izaslanika je prekinuta. Reči su postale moji zarobljenici, leptirići u duši kao u staklenoj tegli,  ćutanjem zarobljeni. 

Eh, ali nije moglo dugo tako. Morala sam da ih pustim, jer ove reči me guše, ako ostanu u meni bojim se, neću imati dovoljno mesta da udahnem vazduh. Deseti dan je kako teško dišem, borim se za dah i svakog trena znam da sam sve bliža porazu. Ako se porazom može nazvati ova čudna ispovest, šta li je. Skupile su se u meni, nemirne moje mile reči. Udaraju u zidove duše, povređuju svoja lepa šarena krila, cvile, guše me. Mole za milost...
Letite zato, drage moje misli. Rođene na ivicama usana, u reči pretočene, krila ste dobile. Odlazite, nestanite, svijte gnezdo u nekoj drugoj duši. Okupirajte joj dan, zarobite joj noć. Mučite je, briga me. Samo mene pustite. Ostavite me bez ičega, neka ne mislim, neka ne želim, neka ne volim, samo da se odmorim...

1 коментар:

Unknown је рекао...

Savrseno......